TKO VAM KROJI ŽIVOT?
Nedavno sam pročitala članak o opasnostima koju raznorazni coachevi i influenceri predstavljaju za naš život, zdravlje i financije. Serviraju nam površne i nepotpune priče o strelovitom uspjehu i mogu nas dovesti u veliku zabludu. Pa sam se prisjetila vremena kad ih nije bilo. Ali bilo je nekih drugih. Jer očito uvijek nekog moramo slušati.
Legenda kaže da je u Draškovićevoj, baš negdje preokoputa moje zgrade, živio stanoviti Vale koji je sjajno proricao budućnost. Ne znam kako mi je promaknuo dok sam bila u tridesetima jer sam, kao i mnoge druge žene te dobi, odlazila gatarama da mi otkriju sudbinu. Pitanja su se mahom vrtila oko muškaraca: kad, kako i gdje. Tražila sam znakove i podudarnosti koji će me dovesti do onog što trebam znati, a što nikako nisam mogla otkriti sama. Nakon bezbrojnih šalica kave, raznih vrsta graha i tarot karata, iskristalizirale su se dvije bitne informacija: bijela kuta i slovo M. Slovo M sam dobila, ali kutu nikako.
Tijekom prvih godina braka to me neispunjeno proročanstvo progonilo poput aveti. Nakon svađa i kriza mučila sam samu sebe: Zašto, pobogu, nisam čekala čovjeka u bijelom? Zašto se nisam javila Marku koji me, doduše, ostavio, ali je gđa Marica u kartama vidjela da pati za mnom. Mesnice sam zaobilazila u širokom luku jer sam nekako došla do zaključka da bijela kuta mora biti liječnička, a neke zgodne dečke sam ignorirala jer nisu bili na pravom fakultetu.
Samu sebe donekle i razumijem. Biranje dečkiju i životnih partnera ozbiljna je stvar i treba nam netko da nas vodi, savjetuje. Ali dame koje su me uvele u svijet divinacije i u čijim su se salonima seanse odvijale, njih ne razumijem. Bile su intelektualke s uspješnim karijerama, solidnim brakovima, materijalno situirane. Pa što je njima trebalo da se okupljaju tijekom pauze za ručak i čekaju stanovitog B, državnog službenika koji je u fušu radio kao proricatelj? Dolazio bi silno nervozan, osvrtao se oko sebe kao da ga u najmanju ruku prati CIA i, u sobici za poslugu, sa svakom od nas proveo 3-5 minuta potpuno nesuvislog razgovora.
Vanjski lokus kontrole
Odgovor vjerojatno leži u kombinaciji magičnog mišljenja i vječne ljudske potrebe da odgovornost za probleme, ozbiljne odluke i neuspjehe tražimo izvan sebe samih. Osoba s vanjskim lokusom kontrole pripisuje svoje uspjehe i neuspjehe vanjskim silama, okolnostima, djelovanju drugih ljudi, sreći… I usvaja pasivnu ulogu u svojem vlastitom životu. Takvo je razmišljanje, doduše, silno privlačno jer nudi odricanje od osobne odgovornosti. Što se mene tiče, najradije bih cijele dane provodila na retreatima i s istomišljenicima filozofirala o teorijama podudarnosti, vibracije, proricanja, kvantnog svemira, bioenergije, drugim svjetovima…
Ukratko, o svemu što nije ovdje i sada. U jednom periodu bacila sam se na vedsku astrologiju i počela ju sve dublje razumijevati. Ali, iako sam znala izračunati povoljna razdoblja Saturna i Jupitera, svaki korak koji sam u realitetu morala poduzeti bio je težak, kao da na nogama imam utege od sto tona. Stvarnost izvan astrološke karte bila je stresna i maksimalno sam ju izbjegavala dok moj (evidentno pogrešni) muž nije lupio šakom o stol i objasnio mi da moj dio odgovornosti za naš život očito ne preuzima nitko ni iz koje druge sfere, da ne može sve biti na njegovim leđima i neka se izvolim sabrati.
Na neka pitanja odgovaramo isključivo mi sami
U tom sabiranju promijenila sam naklonost. I dalje sam tražila savjete, ali sad od sasvim drugačijeg profila ljudi, onih koji su me čvrsto gledali u oči i moje eskapističke teorije vraćali na mene samu. I naletjela sam na Jocka Willinka, umirovljenog časnika američkih marinaca koji je osmislio koncept pod nazivom Extreme Ownership – radikalna odgovornost. Naučio me da u svakoj situaciji budem ovdje i sada i, postavljajući pitanja samoj sebi, preuzmem za nju potpunu odgovornost. Da se razumijemo, naravno da nismo sami odgovorni za sve, pogotovo kad je riječ o zlostavljanju, nesrećama, bolestima… To je sasvim druga tema. Ali u iole normalnim životima, tuđu krivnju možemo odrediti i omeđiti i svaki problem za nju umanjiti. Ono što ostaje je na nama.
Svoje roditelje krivim što me nisu bolje osluškivali i usmjeravali jer to je bio njihov zadatak. Krivim i državu kojoj plaćam porez da bi mi život bio kvalitetniji, što nije slučaj. I tu se zaustavljam. Ako kukam zbog problema s odnosima i poslom, niti ću ikog pitati što bi bilo bolje za mene niti ću samoj sebi dopustiti da krivim osobu zbog koje mi je loše. Pitanja ću postavljati isključivo sebi, što će me neminovno dovesti do odluke o promjeni. Jer ako JA ne preuzmem odgovornost za svoje stanje, ne mogu ga JA ni ispraviti.
Paradoksalno, nakon što sam usvojila unutarnji lokus kontrole, počela sam osjećati veliko rasterećenje, utezi su nestajali. Mnoge odnose sam prekinula ili promijenila, u poslu stalno donosim odluke, neke bolje neke lošije, ali draži su mi moji vlastiti ispravci nego misaona petlja u kojoj sam žrtva nečije nepravde. Jer odricanje od osobne odgovornosti zapravo je silno naporno. Stalno tražite smislene razloge u sferi koju uopće ne možete kontrolirati, a to nije lako.
Mislim da od coacheva i influencera nešto ipak možemo naučiti. U moru onoga što dijele ima i korisnih savjeta jer inače ne bi opstali na društvenim mrežama. Od gatara niste mogli naučiti ama baš ništa. Legenda kaže da je jedna žena svaki tjedan dolazila k Valetu s pitanjem kad će se napokon udati pa joj je ovaj, u očaju, savjetovao da donji veš počne nositi naopako. Nije se udala.
I tko je na kraju kriv što se nisam udala za liječnika na M? Pa netko drugi, naravno. Sama sigurno ne bih smislila takvu bedastoću. Ali ipak me živo zanima što bi mi rekao Vale.
Prijavite se na RADIONICU asertivne komunikacije ili INDIVIDUALNE KONZULTACIJE kako biste unaprijedili komunikaciju i odnose.
Prijava na ana@anaberkovic.com
